KORIJENI

autorica: Morocco, prevela: Inanna

Kad sam se uključila u Orijentalni ples (tamo kad je Noa sagradio arku), privukla me ljepota glazbe i pokreta, i nisam ni pomišljala da bi taj ples mogao biti krivo shavćen od strane ignorantne i krivo informirane publike. U svojoj nevinosti sam pretpostavila da je gracioznost vješte plesačice dovoljna da dokaže ljepotu i legitimnost ove stare umjetnosti. Kako sam samo bila u krivu! Izgubila sam se u brojanju koliko je puta donesena degradirajuća osuda moje moralnosti i vrijednosti, temeljena na nazivu "trbušni" ples i na prijašnjim nastupima onih koji, kao i u svakoj profesiji, teže najnižem. Tad sam počela ozbiljno istraživati pozadinu i povijest, kako bih pružila suprotnost smeću fantazista koje je isprintano, ufilmljeno i uvriježeno od Gosp. i Gđe. SAD i dijelova Kanade i Europe.

Bila sam prestrašena činjenicom da je većina informacija dostupnih na engleskom, francuskom i njemačkom napisana od dvije vrste ljudi: prljavoumnih rasista, puritanskih misionara i kolonista, koji su gledali s visoka na sve vezano za tradicije, rituale i zabavu domaćih naroda i gledali na to sa snobizmom Eurpoe koje je smatralo tijelo zlim, a valcer vrhuncem nedostatka erotičnosti - i - onoga što nazivam "bordelskim" antropolozima: to su mladi (i ne toliko mladi) muškarci koji su putovali na Bliski istok kao dio svoje "edukacije" i pisali o tome ili zbog novčanog dobitka, senzacionalizma, kajanja, ili da bi se osvetili svojim restriktivnim roditeljima.

Nisam našla niti jedanu informaciju da je itko od ovih MUŠKARACA posjetio obitalj ili zabačeno pleme, kako bi izravno osvjedočio običajima i ritualima žena dobrog karaktera i obitelji u njihovim domovima i selima. Čak i ako su imali muslimanske prijatelje, ženski dio kuće bio je za njih zatvoren.

(Da ne spominjem činjenicu da su narodne tradicije često bile nauštane zbog ekonomskih potreba gradova, gdje su Europljani najčešće nalazili svoje kontakte u bliskoistočnoj birokraciji, koji su željni priznanja u očima svojih tlačitelja, umanjivali, napuštali i izvrtali svoje "urođeničke" korijene i tradicije.)

Moja prva natuknica da postoji veza između sporijih pokreta Orijentalnog plesa i fizičke radnje rađanja dogodila se iznenada, u kasnoj veljači 1961., kad me na kraju nastupa na Arapskim Noćima u New Yorku zaskočila žena iz Saudijske Arabije, Farab Firdoz, i odbijala povjerovati da ja nisam arapkinja jer je moj ples bio toliko autentičan (ili je to barem ona rekla). Ona je bila plesačica koju je učila njena baka, također plesačica. Rekla mi je da se "bellyroll" (mrzim tu riječ), fluter i neki dijelovi plesa na podu temelje na pokretima trudova i rađanja i da su tisućama godina prije bili dio religiozne ceremonije, ali da su usponom monoteizma i različitih religijskih zabrana prestali biti religijski i postali svjetovni, bilo kao zabava (žene za žene, muškarci za muškarce,žene za muškarce ili miješanu publiku, muškarci također) ili kao ritual/terapeutski.

U zabačenijim područjima, gdje Zapad nije zafrknuo stvari, sve su se žene okupljale oko žene koja rađa i radile određene pokrete, ohrabrujući nju da ih i ona radi, i na taj način olakšavale porod i podsjećale jedna drugu da dijele istu sudbinu i iskustva kao žene. Pošto su od djetinjstva koristile ove pokrete u različitim narodnim plesovima njihovi mišići bili su čvršći i bolje pripremljeni na stres poroda. Naravno, nije mi to rekla taj tren kad me našla u garderobi. To je došlo nakon napornog prijateljstva i mojih ispitivačkih taktika. Iskreno, tada sam mislila da izmišlja.

Tada je nekoliko sefardskih žena spomenulo da je LaMaze trudnički tečaj koji su pohađale bio smiješan, jer su glavni pokreti, koje su podučavali, bili "bellyroll" i fluter, ali su bili zvani "ljuljanje zdjelice" i "duboko disanje". Otišla sam na nekoliko LaMaze satova u Mount Sinai bolnici i otkrila da su žene bile u pravu. Moja znatiželja je, barem malo, bila pobuđena, no ostala sam neuvjerena.

1962. u londonskoj knjižnici sam našla "Plesačica Shamahke" od Armen Ohanian i dio koji sam citirala 1964 u svom članku "Trbušni ples i Rađanje", kao i cijelu knjigu, koja je poslužila da se izbistri vrijeme i kulturni kontekst u kojem je pisana: Tako sam u Kairu jedne večeri vidjela, sa očima bolesnim od nevjerice, kako je jedan od naših najsvetijih plesove pretvoren u bestialnost, užasnu i odvratnu. To je naša pjesma o patnji i boli majčinstva, koju svaki pravi azijski muškarac gleda sa poniznošću i poštovanjem, u dalekim dijelovima Azije gdje destruktivni dah Ocidenta još nije prodro. U toj staroj Aziji koja je sačuvala ples u svojoj primitivnoj čistoći, ples predstavlja majčinstvo, misterij začeća života, patnju i sreću s kojom nova duša dolazi na svijet. Zar bi ijedan muškarac rođen od žene mogao misliti o toj najsvetijoj stvari, izraženoj u umjetnosti tako čistoj i ritualnoj kao naš Istočni ples, sa ičim manjim od dubokog poštovanja? Toliko je naše Azijsko štovanje majčinstva, da postoje zemlje i plemena čije se najjače zakletve rade nad trbuhom, jer je iz tog svetog pehara izraslo čovječanstvo. No duh Ocidenta je dodirnuo taj sveti ples, i on je postao odvratni danse du ventre, "hoochie koochie". Meni, mučno otkrivenje dubine ljudske bestijanosti, drugima je bilo - zanimljivo. Čula sam smijeh mršavih Europljana, vidjela lascivne osmjehe na usnama Azijata, i pobjegla.

Nisam uzela cijelu njenu životnu priču kao apsolutnu istinu, no svejedno nisam bila uvjerena. Opet sam ispitivala svoju prijateljicu Farab. Rekla mi je da je još nedavno, kojih 25 godina ranije (1937.) prisustvovala kad su se žene bakinog plemena okupile oko nekoliko žena u porodu i izvodile ove pokrete, koje je ona izvodila s njima. Drugi plesovi su uslijedili nakon poroda, kao i elaborirano ponavljanje samog porođajnog plesa. Muškarcima je bilo zabranjeno gledati rođenje ili ženske proslave nakon rođenja. Oni su imali svoje plesove i proslave za taj događaj, koje su, na isti način, isključivale žene.

Počela sam vjerovati. 1963. je otvoren Marokanski paviljon na velesajmu u New Yorku. Bila sam tamo na prvoj predstavi prvog dana. Odgledala sam sve četiri predstave taj dan, i vratila se sljedećeg, i sljedećeg, i sljedećeg dana. Direktori/promoteri, koje sam ranije upoznala (sasvim druga priča!) su to primijetili (Hm, pitam se zašto?). Bili su iznenađeni i oduševljenji dubinom moje ozbiljnosti vezane uz ples i kulturu i počeli su me opskrbljivati informacijama (i hranom -- puno hrane!). Skoro kao primjedbu prilikom razgovora, jedan od njih je rekao da je njegova žena upravo otišla nazad u Maroko, da posjeti selo iz kojeg su njeni rođaci. Jedna od njih je uskoro trebala prvi put roditi, pa je njegova žena otišla pomoći "uplesati dijete na svijet". Molim? Ponovio je skoro sve što mi je dvije godine ranije rekla Farab. Prvo Saudijka a sad i Marokanac s istom pričom. Njegova žena nije bila profesionalna plesačica, koja je tražila "opravdanje" ili "ispriku" za njeno zanimanje. Ona je bila prokleto bogata buržujska domaćica, koja nije ni pokušavala negirati svoje korijene iz berberskog plemena koje je ostalo skoro nepromijenjeno zapadnom plastičnom kulturom. Rekla sam da bih dala pola duše da vidim takvu ceremoniju, i on je obećao da će mi pomoći.

1964. sam napisala prije spomenuti članak, koji je objavljen u nacionalnom, medicinski orjentiranom časoposu. Taj članak je od tada bio objavljivan u više od 5 drugih publikacija, od feminističkih novina do plesnih publikacija, do Medical Dimensions (1974.). Pronašla sam travanjski broj Dance Perspectives iz 1961. i primijetila da je La Meri, svjetski poznata plesačica i etnologinja, upotrjebila isti dio iz "Plesačice Shamhke" da bi poduprijela svoju pretpostavku. Mal svijet, zar ne?

Misilila sam da je moj marokanski priljatelj zaboravio na svoje obećanje, no 1967. mi je poslana poruka iz Kasablanke: dolazi odmah ovamo, ako jos uvijek želiš vidjeti ono o čemo si se raspitivala. Druga rođakinja je bila pred porodom i s obzirom na veličinu mislili su da bi mogli biti blizanci. Bez ikakvih drugih pitanja sam uzela svoju putovnicu, posudila novac od majke (hvala mama!) i odjurila u Kasablanku. (Kad malo bolje razmislim, još uvijek joj nisam vratila novce. Onda opet, ni ona to nije spominjala.) Prijateljeva žena me dočekala na aerodromu i objasnila situaciju na putu prema selu koje je ležalo između Tisinta i Tintasarta. (Ne ono što bi nazivali turističkim gradovima.)

S obzirom da nisam znala berberski ni u kakvom snu, niti marokanski arapski (sporazumijevale smo se na francuskom i španjolskom), no fizički sam mogla proći kao Marokanka, trebala sam se pretvarati da sam gluha i nijema i predstavit će me kao sluškinju prijateljeve žene. Tko god me poznaje, zna koliko mi je teško držati usta zatvorena na pet minuta, a kamoli nekoliko dana... Upoznala me sa pozadinom i time što bi mogla vidjeti i očekivati, tako da me ništa ne iznenadi i ne izmami reakciju koja bi me mogla odati. Trebala sam odmah početi igrati ulogu, jer smo trebali pokupiti još nekoliko drugih rođaka putem i oni nisu smjeli ništa znati. Naravno, morali smo ostati nekoliko sati kod svakog rođaka i jesti, itd. Pošteđena sam prevelikog avoirdupois činjenicom da sluge jedu ostatke i nisam se morala prejedati iz pristojnosti.

Moja "gospodarica" me uvela na nekoliko obiteljskih svečanosti pod izlikom da sam nova u njenom kućanstvu i da me na neki način posvojila jer sam tako jako mlada i tako jako me Allah udesio. (Kad sam je pitala kako može opravdati laž sa Božjim imenom, odgovorila mi je da je moje "udešenje" to što nisam Marokanka!) Čula sam dovoljno dinamitnog pjevanja i vidjela dovoljno Shikhatta da se time predoziram na neko vrijeme. Čak sam i otplesala svoju malu zvjezdanu točku u prostorijama za sluge, kad su se našli nakon posla i imali svoje Shikhatt zabave.

Trebala su nam tri i pol duga, vruća, umarajuća dana i noći stajanja kod rođaka prije nego što smo napokon došli do sela, no čim smo došli, odmah su nas odjurili u lokalni hammam (parnu kupelj). Slava Allahu. Postavljen je posebni šator na jednom kraju sela, u njega je već ranije otišla trudna rođakinja, nakon što ju je nekoliko prijatljica opralo u hammamu. Njen muž je bio važan u plemenu, tako da je puno zabave pratilo događaj. Trudnica je sjedila na divanu u stražnjem dijelu šatora, no primijetila sam da je iskopana mala udubina u sreduštu šatora. Bilo je i više nego hrane, voća i čaja od mente za gošće. Muškarci nisu smjeli prići unutar 100 jardi od šatora. Nisu bili sigurni koji točno dan će roditi, no bit će vrlo skoro. Očekivali su još rođaka i hrane je bilo dovoljno za cijelu vojsku, ako se dogodi da potraje. Proveli smo dan u pjesmi, sviranju bendira, plesanju Shikhatta, ispijanju čaja od mente (koji sam poprilično zadovoljavajuće posluživala svojoj "gospodarici", ako smijem primijetiti) i jelu. Oh,da -- Jako trudna rođaka je ustala i plesala pola dana, obučena u prekrasno ukrašeni kaftan. Kasnije te noći, kad sam bila sama sa svojom dobročiniteljicom, pitala sam je oko udubine u zemlji. Rekla je da je tamo da u nju dijete stane tokom poroda. Ha? Čekaj i vidjet ćeš...

Sljedeće jutro nas je probudila rođakina sluškinja, ranije nego što smo očekivali:trudovi su počeli. Iskočili smo iz kreveta (divana), obukli se, i trčali koliko su nas noge nosile. Bila je obučena u lakši kaftan i čučala nad udubinom, znojeći se kao kiša. Ostale žene su oblikovale serije krugova, tri dubine oko nje, ali su napravlie mjesta za nas da dođemo do prvog kruga. Sve su žene tiho pjevale i ondulirale abdomenom, zatim ga oštro uvukle nekoliko puta. Pokret je bio mnogo sporiji i jači nego ono što plesači zovu fluter, i mo?e ga se vidjeti u nekim Shikhattima. Ponavljale su pokrete dak su lagano kružile u smjeru kazaljke na satu. Rođaka bi ustala i napravili pokrete u mjestu nekoliko minuta, a onda čučnula na par minuta i umirila se.

Nije se doimalo da joj je posebno uznemirujuće ili bolno. Jedini znak napora bio je znoj koji joj je pokrivao kosu i čelo. Stali smo samo za podnevne molitve. Hvala nebu što sam plesačica i imitirala sam pokrete muslimanskog rituala kao da imitiram ples, inači bi ga ovdje upropastila! Popili smo malo čaja od mente koji nam je ona nasipala i nastavili plesati. Nakon kojih pola sata glasno je uzdahnula i čuli smo meki tup. Podigla je kaftan, i u udubini je bilo dijete. Podigla je ruku jer još uvijek nije bilo gotovo. Petnaest minuta kasnije, još jedan uzdah i još jedan meki tup. Rodila je dva dječaka.

Oprali su ih tufnama janjeće vune u čaju od mente, ali pupčane vrpce nisu odrezane skroz dok nije izašla i posteljica. tek tada su vrpce prereazne sa srebrnim nožem i posteljica je zakopana u udubinu koja je primila novorođenčad. Žene su počele zagaretati kao lude, djeca su počela plakati (tko ne bi uz svu tu buku) i po uzvicima iz vana sam zaključila da su muškarci spoznali što se dogodilo i prenosili vijesti na drugu stranu grada, gdje je otac čekao sa svojim prijateljima. Petnaest minuta kasnije pojavio se otac, točno 100 jardi od šatora, i bebe su iznijeli u čistom bijelom platnu da ih otac vidi. Zatim su ih donijeli nazad majci i ona ih je stavila na prsa. Ona se, za to vrijeme, vratila na divan. Žene su nastavile pjevati i plesati do sumraka. Bila sam toliko ganuta da sam morala plakati.

Dok sam je gledala kako rađa, mogla sam vidjeti kako joj se abdomen giba u nesvjesnim ondulacijama, ispod kaftana, slično kao trbusi mojih mačaka kad su se macile. Kasnije sam pitala svoju "gospodaricu" da li je ona tada plesala, ili su preuzele prirodne kretnje, i gospodarica mi je odgovorila: Nosotros hacermos una imitacion de los moviemientos naturales. Ella tenia que hacer esos moviemientos, cuando dio a luz, porque no pudo menos. (Imitirala je prirodne pokrete. Morala je raditi te pokrete kad je rađala jer nije mogla drugačije.) Drugim riječima, to su bili prirodni pokreti trudova i rađanja koje je iz nas izbrisalo društvo religijskom propagandom i medicinskim manevriranjem. To je bilo više nego dovoljno da mi dokaže korijene nekih pokreta onoga što je postalo dio Orijentalnog plesa i više nego dovoljan dokaz da da kredibilitet navodima Armen Ohanian o Orijentalnom plesu i kako je postao degradiran i distortiran kao valjana umjetnost.

No to nikako ne znači da dak plešem se pretvaram da rađam. Fuj! To znači da znam porijeklo, namjenu, poštovanje i ljubav prema životu koju taj ples bi trebao prikazivati : Trebao bi biti graciozan, lijep, umjetnički, iskren, a ne vulgarizirana zabava poslovnog čuvjeka. Ne ispričavam se nikome na svojoj ljubavi prema Plesu. Zahvaljujem Bogu na njemu i na mojoj mogućnosti da plešem i zarađujem za život nečime što volim. Ne poštujem ni ne simpatiziram one nesretnike, koji napastvuju ples tako što iznose svoje seksualne fantazije na plesu i kroz njega, zato što imaju toliko malo pouzdanja u svoju seksualnost.

Svaka plesna forma ima korijene u religijskim ceremonijama, neke od njih su namjerno erotične, isto kao što i govor ima korijene u gunđanju pračovjeka. Svaki ples kad je dobro odrađen (kao i svaki sport, i tjelovježba itd.) je privlačan oku i time senzualan. Nažalost, ima mnogo onih ignorantnih, ukočenih ljudi, kojima je svaki ugodni pokret tijela lascivan i nepristojan. To je njihov problem, no teško je zarađivati za život kao legitimna orijentalna plesačica i etnologinja i bez borbe sa bolesnim malim umovima i vulgarnim pogrešnim tumačenjima.

Koristiti odvratni naziv "trbušni ples" nije samo netočno, već je uvreda jednaka nazivanju Flamenka "ubijanje žohara". I gore. Na arapskom ples se zove "Raks Sharki" ili "Raks al Shark", što znači : "Orijentalni ples" ili "Ples Orijenta". U bliskoistočnim klubovima često ga nazivaju i Danse Orientale. Izraz "trbušni ples" je skovao Sol Bloom 1893, posrednik Midway Paisance i "Ulica u Kairu" izloška na Kolumbijskom Trgovačkom Sajmu i Ekspoziciji (Velesajmu) u Chicagu, IL.Učinio je to namjerno, kako bi zaintrigirao prljave umove Viktorijanaca, koji bi platili bilo koju cijenu da vide nešto što oni smatraju putenim, kako bi mogli otići kući i praviti se da su šokirani. U vrijeme kad su ljudi mislili da su riječi "ruka" i "noga" preriskantne (nazivali su ih udovima), možete zamisliti što su tek mislili o tome! Gosp. Bloom je dobro izračunao i zaradio dovoljno novca da financira svoju kampanju za Kongres, koju je i dobio. Nažalost, ime je ostalo kao i prljavo-umne misinterpretacije, pogotovo tamo gdje su uvijek osnovne kreature, spremne podilaziti najnižim običajnim nazivima samo da bi brzo zaradile koju paru. Nasreću, postoje izvođači koji poštuju sebe i svoju umjetnost i postoje oni bliskoistočnjaci koji nisu podlegli misionarskim misinterpretacijama i ponižavanjima njihovog etničkog nasljeđa. Postoje oni gledatelji koji prepoznaju umjetnost kad je vide. Kažem im hvala i neka uvijek budu sretni što sam Srednjeistočna/Orijentalna plesačica. Ja sigurno jesam.

Morocco možete posjetiti na: http://www.casbahdance.org